Dušica Jakovljević je, prema vlastitom prepričavanju, jedne noći u pola pet ujutro više puta zvala broj koji je mislila da pripada prijatelju kojeg je tražila, a tek sljedećeg dana saznala je da je pozivala supruga Viki Miljković, Dragana Taškovića Tašketa.
Anegdota koju je voditeljka ispričala gostujući u emisiji „Amidži šou“ godinama je ostala jedna od onih priča koje se prepričavaju upravo zato što u sebi nose i nespretnost i lakoću s kojom su je akteri kasnije prihvatili.
Sve je, kako je objasnila, počelo tokom noćnog izlaska na jednom beogradskom splavu, u društvu bliskih prijatelja, kada je atmosfera bila opuštena, a jedan trenutak nepažnje bio dovoljan da se obična potraga za poznanikom pretvori u pomalo nevjerovatnu zabunu.
U toj priči nisu važni samo kasniji smijeh i činjenica da je sve završilo bez ozbiljnog nesporazuma, nego i način na koji je cijeli događaj nastao. Dušica je pokušavala pronaći prijatelja koji je nestao iz društva, zabrinula se jer nije znala gdje se nalazi, a u brzini i nervozi, kako je sama priznala, posegnula za telefonom i nazvala pogrešan kontakt.
To je bio detalj koji je tek narednog dana, kada je vidjela ime Viki Miljković na ekranu, dobio pravi smisao.
Priča je zanimljiva i zato što otkriva koliko je noćna atmosfera ponekad varljiva. Ljudi se raziđu u tren oka, jedan ostane bez telefona, drugi krene za njim, a onaj ko pokušava sve da organizuje ostaje s osjećajem da mora odmah reagovati.
Dušica je, prema vlastitim riječima, bila trijezna i upravo je zato pokušavala da pronađe logično rješenje, ne sluteći da je broj u imeniku koji je označen kao „Taške“ zapravo vodi do supruga pjevačice Viki Miljković.
U takvim situacijama, kada je društvo rasuto i kada se telefon pretvara u jedinu polugu za pronalaženje ljudi, i najmanja omaška može proizvesti niz pogrešnih poziva. Dušica je upravo to i opisala: više puta je birala broj uvjerena da zove osobu koju traži, a pozivi su, prema njenom kasnijem priznanju, išli jedan za drugim.
To što joj se niko nije javljao tada joj je vjerovatno djelovalo samo kao dodatni razlog za nervozu, jer je mislila da se prijatelj ne odaziva.
Tek je naredni dan pokazao koliko je cijela stvar bila pogrešno usmjerena. Oko jedan sat poslije podne zazvonio joj je telefon, a na ekranu je pisalo da je zove Viki Miljković. U tom trenutku, prema onome što je voditeljka kasnije ispričala, još nije odmah povezala noćne pozive sa pjevačicom i njenim suprugom. Razgovor je, kako je navedeno, počeo mirno, bez povišenog tona i bez stvaranja drame.
Taj smireni ton vjerovatno je i pomogao da se sve brzo razjasni. Viki je, prema Dušičinom prepričavanju, pitala zašto je toliko puta zvala Tašketa u pola pet ujutro. Upravo je taj trenutak, kada je shvatila da je cijelu noć bila uvjerena kako traži jednu osobu, a zapravo pozivala drugu, voditeljki donio ogroman osjećaj neprijatnosti.
Sama je priznala da ju je obuzeo stid, onaj nagli i iskreni osjećaj blama koji nastaje kada čovjek u sekundi shvati kako je njegov postupak mogao izgledati sa strane.
Ono što ovu priču izdvaja od obične anegdote jeste činjenica da je Dušica nije pokušavala ublažiti ni uljepšati. U emisiji je, prema navodima domaćih medija, govorila otvoreno i bez skrivanja vlastite greške, što je publici dodatno približilo cijeli događaj. Umjesto da gradi distancu, ona je prihvatila da je riječ o trenutku zbog kojeg joj je bilo neugodno, ali i o situaciji koja, nakon dovoljno vremena, može postati simpatična uspomena.
Takav pristup govori i o njenom javnom nastupu, jer je Dušica poznata po tome da u televizijskim emisijama često govori bez zadrške o događajima iz privatnog života. U ovom slučaju nije pokušavala sebe predstaviti kao nekoga ko nikada ne griješi, nego je priznala vrlo jednostavnu, ali u trenutku izvođenja izrazito neugodnu zabunu.
Publika je zbog toga priču doživjela s mnogo simpatija, jer gotovo svako zna koliko je lako pogriješiti kontakt, poslati poruku pogrešnoj osobi ili tek naknadno shvatiti da je situacija mogla izgledati drugačije nego što je zamišljeno.
Važan dio svega jeste i činjenica da Viki i Taške, prema onome što je Dušica ispričala, nisu od toga pravili problem. Nije bilo javnog konflikta, niti naznaka da je noćna zbrka ostavila ozbiljnije posljedice. Naprotiv, cijela epizoda je završila kao priča koja je mogla biti neugodna samo u prvom trenutku, a kasnije se pretvorila u anegdotu koju je voditeljka mogla ispričati sa dozom samoironije.
Upravo ta ravnoteža između stida i humora dala je događaju dug vijek u javnom pamćenju.
Iako je riječ o ličnoj anegdoti, ona je zanimljiva i kao mali podsjetnik na to koliko je svakodnevni život satkan od sitnih grešaka koje u pogrešnom trenutku mogu izgledati veće nego što jesu. Jedan telefonski kontakt, nekoliko uzastopnih poziva i malo noćne konfuzije bili su dovoljni da nastane priča koja se godinama kasnije još uvijek prepričava.
U njoj nema velikih drama, ali ima svega onoga što ljudi lako prepoznaju: brzine, nesporazuma, stida i olakšanja kada se ispostavi da ipak nije došlo do ozbiljnijeg problema.
Upravo zbog toga je ova epizoda ostala živjeti kao simpatičan detalj iz života osobe koja je navikla da javno govori o privatnim trenucima. Dušica je, prema vlastitom priznanju, u tom trenutku osjećala veliki blam, ali je kasnije cijelu situaciju mogla posmatrati kroz smijeh.
A u pozadini je ostala jednostavna slika: noćni izlazak, nestali prijatelji, pogrešan broj i poziv koji je sasvim običnu zabrinutost pretvorio u nesvakidašnju priču o Tašketu, Viki i jednoj ranojutarnjoj telefonskoj zabuni.
