Nia Carter je godinama čekala trudnoću, pa je prve promjene na tijelu dočekala kao dio iskustva koje je dugo priželjkivala, sve dok joj se u petom mjesecu stomak nije prekrio gustim tamnim dlakama, a rutinski pregled u sedmom mjesecu nije pokazao zaobljenu masu pored jednog jajnika zbog koje joj je ljekar odmah rekao da ne napušta bolnicu.
Na početku je vjerovala da posmatra još jednu od brojnih hormonskih promjena koje trudnoća može donijeti. Mučnine, bolovi u leđima, otečena stopala i nesanica već su bili dio njene svakodnevice, pa joj nekoliko tamnijih dlačica na stomaku nije izgledalo kao nešto zbog čega bi trebalo dizati uzbunu. Nakon gotovo šest godina čekanja da postane majka, bila je spremna prihvatiti gotovo sve što dolazi s trudnoćom.
Ali ono što je u početku djelovalo bezazleno počelo se mijenjati brzo. Tri sedmice kasnije dlake više nisu bile ograničene na mali dio stomaka. Proširile su se na donji dio leđa, pojavile se ispod brade i na rukama, a kako je ulazila u sedmi mjesec, Nia je primijetila da joj je stomak postao izrazito velik i da je tamna dlakavost vidljiva i drugima.
Zbog toga je prestala praviti fotografije trudnoće koje je ranije željela sačuvati kao uspomenu.
Njena svakodnevica se u tom trenutku već vrtjela oko toga kako da izdrži trudnoću do kraja i kako da ostane smirena. Ipak, fizička promjena koja je iz dana u dan postajala sve upadljivija počela je mijenjati i njen odnos prema vlastitom tijelu. Ono što je isprva posmatrala s dozom humora, s vremenom je izazivalo nelagodu i tiho pitanje da li se iza svega krije nešto mnogo ozbiljnije.
Majčina reakcija otvorila je sjećanje na sličan slučaj u porodici
Njen suprug Marcus pokušavao ju je smiriti. Podsjećao ju je da trudnoća može donijeti promjene koje žena ranije nikada nije doživjela i da su dosadašnji pregledi pokazivali da se beba razvija uredno. Nia je željela vjerovati da je upravo to u pitanju, da je sve posljedica hormona i da se cijela priča neće pretvoriti u nešto ozbiljnije.
Prekretnica je došla kada je u posjetu stigla njena majka. Marcus je tada radio izvan kuće, a Nia se presvlačila u široku haljinu kada je majka prošla pored vrata spavaće sobe, ugledala njen stomak i iznenada zastala. Nia je odmah osjetila da to nije tek običan pogled iznenađenja, već reakcija nekoga ko je već vidio nešto što je pokušavao da zaboravi.
Na njeno pitanje šta nije u redu, majka je isprva pokušala izbjeći razgovor, ali je nakon insistiranja otkrila da je sličnu promjenu mnogo godina ranije imala i Niazina baka tokom svoje posljednje trudnoće. Prema onome što je ispričala, i tada je tijelo počelo naglo razvijati neobično gustu dlakavost, a ljudi u zajednici su navodno šaptali da takva promjena mora značiti da s djetetom nešto nije u redu.
Baka je ipak rodila, a većina dlaka je nakon poroda s vremenom nestala.
Iako je priča o baki pokazivala da se neobična dlakavost nekad može povući nakon poroda, Nia nije mogla zanemariti činjenicu da je majka, uprkos svemu, i dalje djelovala uznemireno. To joj je stvorilo sasvim novu vrstu nervoze, onu koja ne dolazi iz samog simptoma nego iz neizgovorene slutnje da nešto ipak nije u redu.
Dvije sedmice nakon tog razgovora Nia je otišla na redovni ultrazvučni pregled. Na početku je sve izgledalo uobičajeno: na ekranu se vidjelo kretanje bebe, a tehničarka je razgovarala s njom o mogućim imenima. Međutim, atmosfera se promijenila kada se ista osoba nekoliko puta vratila na isto područje lijeve strane njenog stomaka i na trenutak utihnula.
Rutinski ultrazvuk više nije bio rutinski
Nia je pitala je li s bebom sve u redu, ali nije dobila direktan odgovor. Tehničarka joj je rekla da želi da snimak pogleda dr. Harris, a desetak minuta kasnije ljekar je ušao u prostoriju, pregledao nalaze i počeo postavljati pitanja o rastu dlaka i drugim promjenama koje je Nia primijetila tokom trudnoće. Tek tada je bilo jasno da ultrazvuk nije pokazao samo ono što se očekuje kod trudnoće.
Dr. Harris je sondu pomjerio dalje od bebe i na ekranu pokazao tamnu, zaobljenu tvorevinu pored jednog od Niazinih jajnika. Prije nego što joj je detaljnije objasnio šta vidi, zatražio je da se promjena izmjeri. Kada su se mjere pojavile na ekranu, njegov izraz postao je ozbiljniji, a Nia je imala sve manje prostora da se nada da je riječ o bezazlenoj nepravilnosti.
Ljekar joj nije dao dijagnozu raka, ali je naglasio da se priroda promjene ne može utvrditi samo na osnovu ultrazvuka. Zato je naredio dodatne krvne analize i pregled još jednog specijaliste prije nego što ode kući. Prvi rezultati stigli su za manje od sat vremena, a tada je dr. Harris zatvorio vrata prostorije i razgovor je dobio još ozbiljniji ton.
Prema njegovom objašnjenju, Niazine vrijednosti hormona bile su znatno više od onoga što se očekuje u uobičajenoj trudnoći. Ljekar je rekao da postoji mogućnost da pronađena masa proizvodi hormone i da bi upravo to moglo biti povezano s naglim rastom tamnih dlaka po tijelu.
Za Niu je to bio prvi konkretan trag, ali i nova nepoznanica, jer je sada znala da promjena nije slučajna, a i dalje nije znala šta tačno znači.
Ono što ju je u tom trenutku najviše zanimalo bilo je stanje djeteta. Pitala je da li je beba ugrožena, a dr. Harris joj je odgovorio da su otkucaji srca jaki i da je beba tada stabilna. Ipak, dodao je da još nemaju dovoljno informacija o tome šta masa radi i kako bi mogla utjecati na nastavak trudnoće.
U trenutku kada je očekivala da se vrati kući, Nia je dobila uputu da ostane u bolnici.
Ležala je u bolničkoj sobi s rukama na stomaku i čekala odgovore. U mislima su se smjenjivali strah od raka, mogućnost hitnog poroda i bojazan da bi mogla izgubiti dijete koje su ona i Marcus čekali šest godina. Izvor ne navodi da je ijedna od tih mogućnosti u tom trenutku bila potvrđena; one su ostale Niazine vlastite strepnje dok je čekala konačne rezultate i pokušavala izdržati noć.
Pred svitanje je čula glasove u hodniku. Dr. Harris je razgovarao s drugim specijalistom, a Nia nije uspjela razabrati cijeli razgovor. Ipak, jedna rečenica bila je dovoljno jasna da joj dodatno podigne strah: „Ako rezultati potvrde ono što vidimo, moramo brzo odlučiti kako zaštititi i majku i bebu.“ Ta rečenica ostala joj je u glavi dok je Marcus sjedio uz krevet i držao je za ruku.
Nedugo zatim dr. Harris je ušao s mapom rezultata, sjeo pored kreveta i rekao da sada znaju šta predstavlja masa koju su vidjeli na ultrazvuku. Izvorni tekst završava upravo u tom trenutku, prije nego što otkrije dijagnozu ili potvrdi da je riječ o malignoj bolesti. Nia je postavila pitanje koje ju je mučilo cijelu noć i koje je, poslije svih pregleda i neizvjesnosti, ostalo najteže izgovoriti: „Je li rak?“
Za Niu je tog jutra najteže bilo to što je simptom koji je prvo smatrala tek neobičnom trudničkom promjenom doveo do bolničkog praćenja i pitanja o zdravlju nje i djeteta. Sve do posljednjeg trenutka nadala se da će odgovor biti jednostavan, ali bolnički hodnici, noćna čekanja i ozbiljna lica ljekara pokazali su da se pred njom nalazi mnogo složeniji put nego što je očekivala.
